16
ponedjeljak
travanj
2012
BANANA BETO
Dragi moji Velikogoričani-ke i Rvati-ce!
Evo nakon opet poduže blogerske pauze, nešto me toliko počelo onako, lagano, ali kontinuirano ljutiti da moram ispljunuti još jedan polupismeni uradak tu na mome dragom blogu. Naime, ovaj puta riječ je o za sada, ne baš uspješnom, projektu bioelektrane u Velikoj Gorici. Projekt predviđa izgradnju postrojenja proizvodnog kapaciteta 22,5 MW elektične i 35MW toplinske snage. Tzv. BETO (bioelektrana-toplna) zamijenio bi postojećih 14 kotlovnica koje osiguravanju ospkrbu 50ak tisuća goričana toplinskom energijom (grijanje i priprema potrošne tople vode) koje su sada, večinom na loživo ulje (ako se ne varam jedino je Galženica 3 obnovljena prošle godine i kotolvnica prebačena na plin). Sve postojeće kotolvnice su znatni lokalni zagađivači, i da ono crno što vam se kelji po autima ako živite blizu kotlovnice ima veze sa tim dimnjacima. Tih istih 50ak tisuća građana je uredno saživilo sa crnilom po prozorima, u nosivima i pogledima na lijepe šarene dimnjake, visoke cijene opskrbe toplinskom energijom i toplom vodom. Štoviše, toliko nam je super, da sad kad se nudi rijetko dobar projekt ne želimo tako neki ružni veliki dimnjak, kad nam je ljepše imat 14 malih, i ne želimo jeftiniju toplinsku energiju, i ne daj Bože, da nam još podvale da se tamo uz toplinu dobije i električna energija.
Da baš nam žele podvaliti. Isto tako, izgleda da mi Velikogoričani toliko volimo romantiku zalaska sunca kraj naše drage šoderice Čiče, i volimo ga zvati športsko rekreacijskim centrom. Na kraju krajeva, kako i ne bi, kad se tamo može roniti uz šum bagera koji vade šoder, plivati uz miris pročišćivača otpadnih voda kojeg od jezera dijeli barijera od nekoliko metara i sve to u netaknutoj šikari punoj narkomanskih igala i apsolutom nepostojanju bilokakve infrastrukture. Bilo bi fakat grozno, da se tamo u blizini napravi neko postrojenje, koje bi preko ljeta imalo višak toplinske energije koju treba svaki sustav s bazenima, da se mogu otvoriti plastenici, i da postoji infrastruktura za izgradnju nekog modernog športsko-rekreacijskog centra kakve cijeli svijet ima. Jer ipak, znamo mi u Gorici bolje.
Pogotovo je strašno to što bi to strašno postrojenje radilo sa drvnim otpadom, kojeg imamo u Hrvatskoj i naravno da je bolja opcija da prebacimo ove sve kotolovnice sa loživog ulje na plin, pa naš novac (u sve večim količinama kako cijene fosilnih energenata rastu) dajemo malo više Rusima, umjesto ovim Arapima koji imaju naftu. Bilo bi fakat glupo da za promjenu jednom novac dajemo sami sebi. Tako da nije ni čudo da se na gradskom vijeću u Gorici spominje da ne može se pričati da je isplativije izgradit elektranu na biomasu koju imamo doma, nego prebaciti postojeća postrojenja na plin. Isto tako ima smisla da bolje da plaćamo i kazne EU što nećemo ispunit kvote smanjenja emisja CO2 i povečanja udjela obnovljivih izvora energije, dodatno na to što ćemo plaćati ovaj plin braći slavenskih korijena, svakako bolje nego da dajemo taj naš novac sami sebi. Na kraju krajeva to ipak samo država plaća, novcem poreznih obveznika – ček, pa to smo svi mi?! ma niiije moguće.
Posebno su me oduševili super komentari sugrađana koji su uočili kako je cijeli projekt paravan za spaljivanje europskog komunalnog otpada, a postrojenje je istog kapaciteta kao i nuklearna elektrana Krško (22,5MW vs. 675MW električne, pa to je skoro pa isti kapacitet, a tek toplinska...) i sve će nas i okoliš potrovati taninom (kojeg ima ako se ne varam u čaju i svuda po šumi), a bogme i pepelom. Naravno, da je nebitno što nitko zdrave pameti ne bi radio ložište za jedan tip energenta i onda u njega bacao nešto sasvim drugo neovisno o tome koji će učinak dobiti, koliko će zaradit i koliko brzo će cijela stvar krepat, jer bitno je da je paravan postavljen i da nam Europa sav svoj komunalni otpad pošalje tu u Veliku Goricu u naš športsko-rekreacijski centar okupam mirisom dima ovih divnih kotolovnica na loživo ulje.
Ne mogu se nikako oteti dojmu da me ova cijela priča pomalo podsjeća na priču s odlagalištem nuklearnog otpada iz NE Krško, gdje je cijela Hrvatska zajedno s predloženim lokacijama kod nas graknula i stala na noge protiv toga, dok su se slovenci javljali na natječaj koja općina će ponudit bolje uvjete da uzme otpat kod sebe. I kako stvari stoje, otpad će biti u Krškom, kraj save, 20ak km od Zagreba, ali glavno da je s druge strane granice i da mi za to plaćamo milijune, jer ipak, zračenje, u slučaju neke iznimno-malo-vjerojatne katastrofe ipak neće preći političku granicu.
Političke muljaže, uobičajena praksa da s promjenom stranaka u poziciji i opoziciji odjednom doazi do kolektivne stranačne amnezije o svemu što su prije pričali, propusti od strane svih koji su trebali lobirati i educirati o prednostima ovakvog projekta, slab interes Grada da uključi sve dionike s relevantnog područja u cijeli proces planiranja i osigura potrebne koristi za lokalnu zajednicu, doveli su nas još jednom do onog, u Hrvatskoj posebno pristupnog BANANA sindroma: Nemoj gradit apsolutno ništa nigdje bilizu ničega ( eng. Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything).
Možda BETO nije savršen projekt, možda postoji bolje rješenje, možda je bilo grešaka u postupku od strane investitora, od strane lokalnih vlasti. Možda ne vjerujemo mega strukturi HEPu koji unatoč otvorenosti tržišta zapravo i dalje ima monopol, i sve to možda stoji, ali ajde da jednom, bar jednom, pokušamo odvojiti bitno od nebitnog, i zajedno prepoznamo da bez energije nejdemo nikud i da na kraju, sve, baš sve to netko mora platit- a taj netko smo svi mi porezni obveznici i potrošači energije u Hrvatskoj. Možda da pokušamo shvatit da je bolje da kupujemo sami od sebe i vrtimo novac unutar granica i možda nešto i zaradimo nego da sve izlijevamo van. I možda da bar jednom pokušamo svi zajedno nešto napraviti da nam bude bolje, umjesto da svi skupa stopiramo svakog tko se drzne i to pokuša.
komentiraj (23) * ispiši * #
08
utorak
studeni
2011
Zaručnička amnezija
Uvijek se iznova pitam što se to desi svim naizgled običnim i razumnim ljudima kad počnu planirati svoj važan event. Kao da sama spoznaja da su sad oni «zvijezde dana» automatski koelktivno prebriše sve prije naučeno. Mladenci odjednom oglupave i zaborave kako su godinama prije toga govorili što sve mrze na svadbama, ili su pak odlučili sve to što mrze priredit svojim dragim gostima da im ostave događaj koji će sigurno pamtiti.
Kad god pričam o vjenčanjima, a da nisam na samom vjenčanju, i da nitko od sugovornika nije trenutno u procesu vjenčavanja, kolektivno se svi slažu oko sljedećeg:
1. Svadbe koje počnu u 13h dočekom kod mladenca koji se potom pretvori u doček kod mladenke koji se potom pretovi u 47 minuta vožnje do mjesta vjenčanja i 63 minute vožnje do mjesta fešte su nepodnošljive. Već tamo negdje u 9 ujutro su svi koji moraju sudjelovati u tim nikadzavršavajućim aktivnostima ludi i van sebe jer:
a. subota je, a oni su se morali dići u 9 da bi stigli na frizuru (zašto svi uvijek idu na frizuru?)
b. subota je, a oni imaju dan koji počinje u 9 i završava drugi dan u 5 ujutro i nedjelju će prespavat i neće se stić odmorit i cijeli idući tjedan će vuć nogu za nogom na poslu
c. vruče je-hladno je-kiša je, a oni moraju stajati po dvorištima satima
d. imaju visoke pete i umrijeti će i prije nego što su došli do sale
e. svi ih dave ukoliko cijelo vrijeme nemaju čašu u ruci i pršut među zubima «pa jeste gladni? pa jel imate za popit što? šta ćete popit? ma nemojte me zezati da nećete, pa morate jednu!hajde hajde, evo ajmo nazdraviti za naše mladence samo što nisu stigli» dok vama već podrhtava pod nogama jer ste u petama od 11 cm i već se vidite bez vozačke dozvole u nekoj grabi
2. Iritantni vođa svadbe s gomilom nimalo smiješnih vulgarnih fora koje se nižu jedna za drugom i sve redom imaju falusne konotacije dok se roditelji i mladenci neugodno pogledavaju i drže kiseli osmjeh, a ostatak gostiju ih gleda uz veliku dozu sramizma
3. Izorkestrirano bacanje buketa i podvezice koje ne samo da natjera sve te solo ljude iznad 30te da stoje tamo dok ih ostatak gostiju tužno pogledava uz komentare « pa vidi kako su lijepi, kako si više ne nađu nekog», nego ih još natjera da plešu u paru s nekim koga možda organski ne mogu smislit, i tko možda ima dvije lijeve, i to sve pred jedno 400 uzvanika koji kao u pravom Nietzcheu jedva čekaju da se netko popikne i padne na nos sa nogama u zrak
4. Milijon gostiju jer tako roditelji žele i da se sused Pero ne bi uvredil
5. Darivanje iza 2 ujutro da se ljudi što duže zadrže da bi se poslije moglo pričati kako su ljudi ostali do kasno i kako je svadba bila markastična
(ovo je slika sa krstitka jer je to jedina skica vezana uz obiteljske evente koju trenutno imam nacrtanu, ne mora baš sve imat veze, zar ne)
I sad tu počinje misterij. Uzorak od nekih 57 ljudi s kojima sam zasigurno do sada imala prilike izmijeniti dojmove o vjenčanjima je sa jedno 97%tnom zastupljenošću bio suglasan oko gore navedenih 5 točaka. I sad meni nije jasno, kako onda, kada god bude vjenčanje, ono uredno ima ispunjene sve točke 1 do 5 baš ovako kako je gore navedeno (min 4 od 5 točaka zadovoljeno). Što to onda znači da se samo oni ljudi koji spadaju u onih 3 % vjenčavaju, ili pak samim izricanjem «da, hoću» ljudi instant oglupave i zaborave na sve kalvarije koje su sami prolazili na tuđim vjenčanjima pa odluče napravit baš takvo svoje vjenčanje uvjereni da rade nešto novo, super i drugačije i da će svi biti oduševljeni.
E pa za podsjetnik svima, a i samoj sebi, ako ikad krenem oglupavit da mi dragimi ljudi mogu ovo nabit na nos, imam potrebu dati vam jedan mali user manual za buduće mladence:
1. Nikog nije briga baš previše i nitko neće bit nešto previše oduševljen vašom svadbom osim vas samih. Osim vaše najuže rodbine i prijatelja ljudi su tu jer im je to u najbolju ruku fora i jer je tako red. Ovi prvi bi bili oduševljeni i da ste se vjenčali u svojoj kuhinji jer im je sama činjenica da ste vi sretni dovoljna da se oduševe.
2. Ne, samo zato što se VI sad ženite to ne znači da će ljudima odjednom biti fora stajati na petama od 11 cm na 37 celzija od 13h na dalje. Jednako im se to neda bez obzira što se sad VI ženite.
3. Bacanje buketa je ok, ali pustite ljude na miru neka odu kud ih noge nose skupa s tim buketom. Ako im se pleše zaplesat će sami od sebe ne treba ih neki vulgarno nastrojeni samodopadni lik tjerati da se grle s nekom antipatičnom osobom suprotnog spola s dvije lijeve noge.
4. Uputite svog «vođu svadbe» u osnove bontona i civiliziranog riječnika. Falusne asocijacije na nož u toti su isfurane i nikad nisu ni bile smiješne, a posebice nisu smiješne nakon što se svaku subotu paralelno izriču na jedno 39 svadbi samo unutar vaše županije.
5. Dajte ljudima da vam daju dar nakon večere ili dogovorite darivanje van samog termina proslave i pustite ljude da na miru idu kući kad požele. Vaša svadba će vama i vašim najmilijima i dalje biti jednako mrakastična i ako se dio ekipe pokupi doma u ponoć, a njima će zasigurno ostati u ljepšem sjećanju nego da su anksiozno gledali na sat sa čačkalicama u kapcima i prstima u ušima da ne moraju više slušati lika s falusnim noževima.
6. Susjed Pero se neće uvrijedit ako ga ne pozovete na svadbu, a ako se uvrijedi i želite ga primiliti odnesite mu kolače, a ako vam je ionako svejdno što se uvrijedo –čemu bi ga onda pobogu uopće išli zvati?
komentiraj (7) * ispiši * #
19
srijeda
siječanj
2011
Sick Sith Lord pokorava Bliski Istok
Evo, izgleda da se moje blogiranje svelo na 1 post godišnje, ali tako to valjda treba biti. 2010. je stvarno bila godina za pamćenje na svim životnim frontama, a u vrtlogu putovanja, posla i zabave negdje sam zaboravila na blogiranje. Nakon puta USA/Jamaica koji sam ovdje opisala usljedilo je:
- Salzburg, Austrija
- Berlin, Njemačka,
-Brisel, Belgija (2x)
- Sarajevo, BiH (3x)
- Beograd, Srbija
- Stockholm (i okolica) Švedska
- Oxford, Engleska
- Tadžikistan (Dushanbe, Vakhdad District- Jamoat B. Burunov i Romit) (2x)
- Pariz, Francuska
- Strassbourg, Francuska
- više putešestvija po Lijepoj našoj
- Dubai i Abu Dhabi (UAE)
- Istanbul, Turska
I moguće da sam nešto zaboravila- sve u svemu jedna vesela i ispunjena godina na koju ću se rado prisjećati s osmjehom.
Ovaj post posvećujem zadnjoj dionici mog puta kroz 2010. godinu.
Prvo : Upoznajte moju najnoviji alterego (bogme ih imam podosta) Sick Sith Lord
Drago mi je. Sad mozemo nastaviti s pricom.
Još tamo neke davne 2006. dok sam bila na praksi u Aten upoznala sam srodnu dušu s drugog kontintenta (kako to mene već nađe, uvijek te srodne duše budu iz nekih dalekih krajeva) Ghadeer. To je jedna od rijetiki prilika u mome životu kada sam ja tijekom upoznavanja blijedo gledala u sugovornicu u potpunoj nemogućnosti da prokljuvim što je to dovraga rekla da joj je ime, a ne da druga strana u čudu gleda mene.
Nikad, do dana današnjeg nisam joj uspjela ime točno izgovorit, te je stoga postala Dee. Uspjela sam jednom prilikom nakon dobrih 10ak minuta grgljanja proizvest zvuk za koji je ona tvrdila da zvuči ko prvi zvuk u njenom imenu, ali nikad nisam uspjela spojit taj zvuk s ostatkom riječi. Tako je i dan danas one meni ostala Dee.
Sad kad napišem kako je došlo do inspiracije pomislit ćete "o Bože, ova žena je prava plitka kokoš", ali vjerojatno to ponekad i nije daleko od istine.
Dee i ja godinama sve razgovore u mojem omiljenom virtualnom svijetu zavrušavamo s "Moraš doći u Hrvatsku" "Moraš doć u UAE". You better come babe.. etc. I sve to uvijek bude puno neke daleke želje, a godine prolaze i život ide.
Sve dok Boja i ja nismo početkom ovog ljeta zajedno gledale Sex i grad 2. Pravi chick flick film za mozak na pašu i puno smijeha (koji iz nekog razloga sve najveće chick flick cure sa zgražanjem komentiraju- misterij misterija). Završi film i krene razgovor nekako ovakav:
Boja: jooj kak bi ja išla u Abu Dhabi
Ja: E, imam ja super frendicu u Dubaiju, to ti skoro isto. Ajmo?
Boja: Ok.
Dva mjeseca kasnije karte su bile v žepu. Kako smo gledali da na povratku moramo prespavati na aerodromu u Istanbulu (najjeftinija kombinacija Turkish Airlinesa i Emirates-a) na kraju smo zaključili da might as well stay in Istanbul još 2 dana. Kud sve..
I tako je došao 27. prosinca kad su tri kokoši sjele na avion prema Istanbulu. Živim čudom (s obzirom na moju reputaciju da me prate vremenske nepogode, ptice u motorima, a bogme i vuklanske erupcije) pravo je čudo da smo stigli na vrijeme na drugi let, a još veće je čudo da je i prtljaga stigla s nama.
Prvi susret s Bliskim istokom desio se na aerodromu u Dubaiju. Pune adrenalina u ranojutarnje sate iskrcale smo se i uredno stale u mrcinski red za provjeru putovnica. Nakon čekanja od kojih 1h nimalo srdačan striček s čudnim engleskim samo kaže : "You need to get an eye scan". Kakav sad pak eye scan. Al eto nekako smo shvatile što je pjesnik htio reči i shvatile da postojie mrcinski red (odvojeno žene i muški) za skeniranje oka. Naravno muški red je bio kratak, a ženski bi se dao protegnuti kroz cijelu Ilicu. Nakon što smo prvo uredno čekale u ženskom redu, neka gospodična zapadnjačkog izgleda je glasno rekla možete u muški red tamo je brzže.
Kako smo mi krenule tamo tako nas je popratila i gomila pokrivenih žena, što je pak izazvalo bijes muškaraca u drugom redu što je pak izazvalo bijes granične policije, i na kraju smo sve potjerane na kraj inicijalnog reda. No ne bi mi bile Balkanke da nismo zaobišle ovo pravilo. Nakon još malo čekanja ja sam odlučila se na pokušaj br 2 te sam u dogovoru s curama sama stala u muški red, a one su imale se pridružiti kroz nekoliko minuta ukoliko ne dođe do incidenta, jedna po jedna.
Tako je i uspjelo:)
Nakon što smo sve odskenirale oči ponovo smo krenule na passport check i ovaj puta smo i tu odlučile zaobiči red, i imale smo sreće da smo naletile na beskonačno simpatičnog lokalca na provjeri koji nas je primio i još srdačno s nama počakulao. Kako će iskustvo kasnije pokazati, lokalni ljudi koje smo imali prilike susresti su ljubazni. (pod lokalni mislim na oriđiđi emiračane).
konačno oko 4am izlazimo s torbama i susrećemo se s najdražom Dee koja nas je sve to vrijeme čekala na aerodromu ispijajući kavu.
Uploaded with ImageShack.us
Slika 1: Pogled iz stana naše domaćinice i domaćinica osobno
Ostajemo budni do jutarnje molitve, a bogme i nakon nje te uspijevamo uz zvukove pravog veselog kokošinjca dočekati i svitanje. Prva noć je ujedno obilježila i cijeli naš boravak u Emiratima koji će se pokazati popodnevno/noćno orijentiranim jer ćemo uz najbolje namjere skoro sva jutra prespavati.
Prvi dan krenuli smo iskusiti najveci shopping centar na svijetu da bismo do kraja naseg putovanja stvarno uspjele biti over-mall-ed kako nam je D. najavila. Shopping centar na prvu ne izgleda nista drugacije nego neki nas Arena centar i njemu slici, ali kada se uzme u obzir da je u njemu mrcinski akvarij, klizaliste i kojekakve druge random stvari cijela prica postaje impresivna. I sad me doduse uzrujava pomisao na bezube pirane. Zasto bi netko dovraga izao vaditi piranama zube?! Zar nije jednostavnije staviti ih u akvarij u kojem glupi turisti ne mogu gurati prste unutra, ili jos bolje pustiti ovako pa i okolo polijepit slike onih genijalaca koji su gurnuli prste unutra.Muhuhaha krrrvvv!
Nu dobro, da se malo skuliram.
Obavili smo sve must to stvari poput posjete Burj Al Arab-u, Bruj Khalifi (ja sam doduse taj preskocila), rasplesanim fontanama kod kojih sam postigla zen. Jos uvijek ne mogu vjerovat da me nesto sto je covjen napravio toliko uspjelo baciti u zen. Obicno u takav stadij dolazim samo negdje u nekoj sumi daleko iza sedam mora i gora dok mi se znoj cijedi po celu i tijelo je toliko iscrpljeno da ne da mozgu da ubde u uobicajenom stanju hiperaktivnosti. No ovaj puta eto, nekim cudom, uz miris sheeshe, libanonsku hranu i najgoru mogucu energetski neefikasnu tvorevinu ja sam pala u blazeni trans. Ljepota spoja ljudske nauke, megalomanstva, energetske neucinkovitosti i kica izgleda na mene ima isti efekt kao i suma tisucljetnih sekvoja.
Druga stvar koja mi je natjerala donju celjust da padne do poda (mramornog) i ostane se tamo vuci zamnom dok ja osupnuto koracam je bila dzamija - Sheikh Zayed Grand Mosque. D. je vec pripremila tri abaye za nas iz svoje kolekcije da ne bi imali problema s ulaskom (zasto, ipak necu napisati sve detalje da ne bi neki dusebriznik se nasao uvrijedjenim, no vjerujte bi bilo je jako zabavno i D. je jos jednom pokazala da je beskonacno vise kul no sto bi itko mogao pomislit). I dok je ona parkirala Igora (auto, pogotite tko mu je pred godinu dao ime! Daa, bingo!) meni je celjust pocela padati sve dok konacno nije opala. Tesko je rijecima opisati kako to cudo izgleda u mraku obasjano reflektorima, pa cu samo revi vauu.
Slika 2: Sheikh Zayed Grand Mosque (mah ovo je iz samo jednog kuta i ne vidi se ni cetvrtina, ali sta da vam ja radim- odite tamo i vidite pa cete znat o cemu pricam i zasto mi je celjust jos ozlijedjena od previse zijevanja).
Dids nas je lijepo prikladno zamotala, i tu se rodio Sick Sith Lord. Tako to bude kad vas nakon jos jedne neprospavane noci koja je jos uz to bila novogodisnja netko obuce u crnu abayu koja divno istice boju vasih podocnjaka i anemicnu put.
Slika 3: Radjanje bolesnog sith lorda
Ono sta mi se osim ocigledne ljepote same dzamije usjeklo u pamcenje je zvuci citanja Kur'ana pokojnom predsjedniku koji cijelu stvar cine jos nezemaljskijom. I eto opet me nesto covjecjom rukom napravljeno odusevilo, sta se meni, stvarno ne desava cesto.
Slika 4: U dzamiji
Taj dan prije posjete dzamiji bilo smo kod roditelja od D. na rucku. Oni su inace palestinci s jordanskim putovnicama koji oko 30 godina zive u Emiratima. Islamske su vjeroispovjesti i zive umjereno tradicionalno. Kako su nam vec svi rekli, a i vise puta tijekom puta demonstrirali, arapi su dobri domacini (ili smo mi samo imali beskonacno srece naletiti na samo kul ekipu). Na vratima nas je vec docekao odbor za docek od mame D. tate D. 2 greskom obrijane macke, kucne pomocnice, bake u mucastim slapama, a kasnije se pojavio i brat koji se bas nedavno zarucio za svoju sestricnu (ne nije ugovoreni brak, i da to je tamo legalno ukoliko prodjete genetska testiranja).
Mi ponosno demostriramo svoje znanje arapskog i samim cudom nitko umjesto "Kifik" i "Kifek" nije uz smijesak izgovorio " Ki FUCK" sto smo uporno radile dok smo trenirale izgovor te rijeci (prijevod : kako ste za m. i f. ).
Slicnosti s tipicnim hrvatskim kucanstvom:
- baka nosi mucaste papuce i gleda turske sapunice
- mama smatra da se nigdje ne jede dobra hrana osim doma
- brat provodi vecinu vremena u svojoj sobi igrajuci kompjutorske igrice
Razlicitosti od tipicnog hrvatskog kucanstva:
- sve je na arapskom
- naopacke stavljen pribor za jelo (vilica desno, zlica lijevo)
- svi ispljuvci(kosti i slicno) stavljaju se na stoljnjak
- riza se jede s umakom od jogurta i mente (mljac!)
Rezultat rucka: pun zeludac, pune torbe (pokloni: arapski parfem, aromaticni ugljen, a kasnije i set abaje i sala)
Slika 5: Ostatci
Ok gubim interes za pisanjem- bili smo jos i na safariju na koji smo uspjesno zakasnile 40 minuta i uzrokovale cijelu dramu kako prilici bagri s balkana, a a naravno na kraju se fenomenalno provele u voznji dinama, jahanju odvratnih glasnih smrdljivih deva i uzivale u finoj klopi caju i kavi. Nedami se vise. Boook.
komentiraj (3) * ispiši * #
14
četvrtak
siječanj
2010
Deh Yah Pon Di Gully Side - Jamajka
I naravno opet nisam realizirala vlastite blogerske planove, ali evo sad nešto friško. Mislim da sad dok sam pod utjecajem žestokog jet laga imam optimalnu dozu delirija i muza da nesto nakucam.
Ooo Jamajka Jamajka!
Od svih mojih putovanja mislim da je posjet Jamajci najvise nadišao moja očekivanja, a i ujedno najviše bio totalno kako sam si zamislila. Znam, ovo je malo oksimoronska izjava, ali pokušat ću objasnit. Prije neke 3 godine kada bi mi netko rekao Jamajka pomislila bih: Bob Marley. Prije nešto manje od 3 godine pročitala sam prvi mail od nekog sa Jamajke- moje Suzi. Mail u kojemu piše kako je baš kišna sezona i da ih muče uragani i da je kriza. Čitala sam taj mail pokušavavajući si zamisliti tu neku Suzi Jamajčanku kako tone u nekoj poplavi. Sve bez puno uspjeha. Jamajka mi je bila daleka i nepoznata baš kao i pomisao na to da će mi neka Jamajčanka biti potpora u smijehu i plakanju u spačkama i učenju i svim drugim životnim radostima i boljkama od koji mjesec nakon toga, pa nadam se zauvijek.
Nisam tada, prije 3 godine, mogla niti percipirati da bih mogla doći do zaključka da su Jamajka i Balkan povijesno povezani. Naime, moja stručna teorija je da se Jamajka uslijed pomicanja tektonskih ploča jedno 797BC odlijepila i odplutala van iz sredozemnog mora u Atlanski ocean i ukorijenila se tamo negdje u dalekim Karibima. Nisam također mogla ni zamisliti da će neka jamajčanka imena Suzi potvrditi moju znanstvenu teoriju još jačom teorijom da otoci samo plutaju i usidreni su za dno mora korijenjem od drveča koje raste na otoku.
Ali eto kako su se našle srodne duše sa Balkan i Jamajke, kako je počelo jedno divno prijateljstvo, tako je i počelo doba mog googlanja Jamajke. Otkrila sam tako da je to zemlja sa preko 1000 ubojstava godišnje (1680 u 2009.) koja već godinama drži vodeća mjesta na rang listi zemalja sa najviše ubojstava po glavi stanovnika. Ponekad je 3., ponekad je 1., ali uglavnom je tu negdje. Otkrila sam da je to zemlja prave tropske klime, sa 93% stanovništva afričkog porijekla i sa jako dobrom kavom.
I tako nekako sam došla sa guglanjima i do 2009. godine kada sam izguglala i svoj jack pot- povratnu avionsku kartu Atlanta -Kingston. I da se vratim na ona početna očekivana i neočekivana očekivanja. Zamislila sam si puno tuluma sa puno bandi i opasnih četvrti, sa puno turista i sa puno sirotinje. I tako nekako je bilo- osim šta turista i nisam vidjela baš puno (osim na Dunns River Falls-u i području Montego Bay- Ochos Rios), osim šta je bilo opasnijih četvrti nego sam si to uopće mogla percipirati i osim šta su partiji bili puno drugačiji neog u mojoj glavi i šta je sve bilo iza rešetaka.
Pa krenimo redom. Došla sam u utorak popodne i odmah po silasku sa aviona osjetila Jamajku. Uletili smo u prometni kaos Kingstona, umalo se par puta sudarili uz povike bombaclat! koji su zapravo nelegalni i prvo se zaputili u pekaru. Pekara je priča za sebe- 3m rešetke koje otvara kvazi security da uđemo u dvorište pekare. Prodavačica iza nova dva seta rešetki i sve to da bi kuhili sendviče sa sirom. Ja debelo prekuhana u odjeći iz Atlante gledam i ne razumijem i sama se sebi činim bedastom- pa halo ekipa, ovo je neka jadna pekara u sumnjivoj četvrti čemu security?!:)
I naravno ujedno sam znala i sama da sam naivna. Suzi mi mrtvo hladno odgovara: Mmm ne znam, ma valjda su imali pljačku friško. Nakon pekare banka- zmazana djeca trče uokolo i skaču po stolcima u čekaoni. Jedan od njih uporno ćakula samnom na patois-u, a ja mu se samo smješkam. Baš kao i liku nakon toga u drugoj "pečenjari" di smo navratili po moj prvi pravi jamajčanski patty. Njega sam samo razumjela da ponavlja kako sam soo beautiful. Živijeli ego tripovi!
Konačno dolazimo u stan mojih dragih domaćina Suzi i Iana. I opet ono šta me bode u oči i šta će me bost sve do kraja mog posjeta- rešetke. Rešetke na prozorima, na vratima, na terasi, na balkonu, na gornjem katu, na donjem katu, na dvorištu. Ukratko- sve je iza rešetaka. Meni koja sam odrasla u Velikoj gorici di je normlano da djeca ostaju na ulici i nakon pada mraka, pojam života iza rešetaka djelije poprilično tmurno. Naravno to se tamo ne osjeti. Kako su mi rekli- u dobrim i bogatim četvrtima i nema baš kriminala, ali ne imati rešetke znači ostaviti pozivnicu- uđi!
Nakon tuširanja i raspremanja slijedi prvo čekanje i kašnjenje. Trebali smo oko 5pm krenuti prema sjevernoj obali i tamo se naći sa prijateljima koji posjeduju staro apartmansko naselje i 2 mala hotela. Ian, koji se bavi autima (utrke, popravci i šta ja znam šta) pojavljuje se doma tek iza 7 te smo oko 8 krenuli. E to je bio doživljaj brzih i žestokih. Njegov nabrijani subaru sa kojejakvim boosterima, sa namjerno potrganim mjeračom brzine proletio je preko otoka. Kaže da trkači ne žele znat koliko brzo voze da ne bi usporili od straha. Zanimljiva logika, zar ne?:) Ja sam inače totalni kronični bljuvator kada je riječ o zavojima i brdima. Izgleda da je lijek protiv bljuvitisa ekstremna brzina, suicidalno prestizanje, otvoreni prozori i glasno roktanje motora uz toksične miomirise niskooktanskog benzina.
Tako smo se bez mog bljuvanja uz veliku dozu adrenalina i nezaustavljivo pitanje na repeat u gavi: Zašto o zašto nema pojasa na zadnjem sjedalu?!?! došli u Discovery Bay u taj hotelčić na moru koji smo imali samo za sebe. Ako neko ima para prodaju sve za nekih 200 000$ :) Negdje usput smo stali u Scotchies-u na jerk chickenu, svinjskoj kobasici koja nema veze sa našim kobasama i bolesno je dobra i ljuta, na kokosovoj vodi, breadfruitu i festivalu. Zovite me neukom, ali ja sam sve ove godine živjela u uvjerenju da kad rastvoriš kokos u njemu je kokosovo mlijeko, a ne kokosova voda! Eto, svaki dan nešto novo!:) Breadfruit je upravo šta mu i ime kaže krušna-voćka:) Voće- a kruh!:) A festival je neko slatkasto fino pecivo.
U Discovery Bay-u uživanje na terasi...
Iduće jutro pravac turistička destinacija Dunn's River Falls. Predivni vodopad koji se slijeva u more, a po kojemu se može penjati. Hrpetina turista se istovremeno penje po slapu i mahnito dere prema uputama voditelja. All the boys say Ho ho ho, all the girls say Hi hi hi. A mi im se iza leđa smjemo:) Ko voli nek izvoli. ali meni takav pojam posjeta nekom mjestu ubija cijelu poantu.Bez obzira na gomilu razularenih turista, ovo mjesto se isplati posjetiti jer uz prisilno filtriranje stotine ljudi, dunn's river falls postaje čarobno mjesto apsolutne ljepote.
Nakon cijelog dana plaže navečer idemo u drugi apartman na moru Salem (Runaway Bay) u kojemu sam na ne baš najbolji način stekla još jendno autentično iskustvo. Ian je naime propao kroz stakleni stolić i uspio si rasjeći cijelu podlakticu te smo završili u bolnici. Vožnja do bolnice je opet značila gledanje smrti u oči uz sumanutu vožnju moje drage uspaničene prijateljice u novom Swiftu njene druge prijateljice koji baš i neće povuć, a on uporno prestiže. Ja sa zadnjeg sjedala držim kompresiju ručnikom na ranu Ianu na prvom sjedalu, a Suzi uporno uletava u škare. Konačno stižemo do bolnice di opet prolazimo 2 stupnja rešetki. Suzi uletava kroz 2 rešetke sa ianom u bolnicu, a ja ostajem sama u novom Swiftu čiju sam vlasnicu upoznala par sati ranije, sa volanom na krivoj strani koji je usto automatik. Stojim na prilazu hitne, hitna mi se približava iza leđa, sa desne strane mi je zid, kao i par metara ispred a ja ne znam ni krenut:)
Iako sam vozila autoamtike nisam htjela riskirat da zabijem novi swift čiju sam vlasnicu netom upoznala u neki zid il još bolje hitnu iza mene, vičem kroz prozor jednom od čuvara ulaza u bolnicu- Mister Mister. whic lettter is to drive? Mogu si samo mislit šta mu je prošlo kroz glavu kad je tu istu glavu gurno kroz prozor da mi da upute. Bjelkinja sa čudnim naglaskom, sjedi u autu iz kojeg je upravo izletio krvavi momak i pita u koje slovo da stavi mjenjač da krene.
Nakon toga jendo 2.5h bolnice. Kako mi je drago bilo da nisu mene šivali. Nakon svih iskustava sa hrvatskim bolnicama, po prvi puta ih počinjem cijeniti.
Nakon ove duge i krvave noći idući dan povratak na jug u Kingston. Stara godina. Jedna razrezana ruka, jedan razbijeni stol, i nekoliko suicidalnih vožnji a sve u manje od 2 dana. Rekla bih- autentičan doživljaj!:) Stara godina za moje jamajčanske prijateljice znači neizostavan posjet svim mogućim salonima za uljepšavanje uz dodatno uljepšavanje kod kuće. I naravno opet kasnimo. Ne samo da nismo stigli kod Lise prije kretanja na party nego smo zakasnili i na Novu godinu:) To je definitivno jedno novo iskustvo:) Činilo mi se kao da je pola Kingstona u ponoć bilo na ulici u uatima u krkljancima na putu prema jednom od stotina party-ja.
Nikada se nisam osjećala tako bijelo. Mislim da mi je ovo iskustvo stvarno stavilo stvari u neku novu perspektivu. Tu dolazi onaj dio nadilaženja svega šta sam prije mogla percipirati.
Ok umor me hvata- a jesam se raspisala. Nova je bila super. Nakon toga dnevni posjet u Lime Cay- mali otočić jugo-istočno od Kingstona. Hrpa lokalaca, niko ne pliva. Oni samo uđu u plićak, uglavnom sa cugom u ruci, i brčkaju se. Kad si u Rimu.. tako sam i ja onda naranvo.. Predivan dan, čak sam i ja bela malo pocrnila:) naravno i dalje sam sjajlia u mraku, to je neizbježno.
Posjetili smo i dva park u Kingstonu- Emncipation Park je jako lijepo uređen. i osim up-towna meni najljepši dio Kingstona. Preko dana je ful siguran, preko noći upitno. Nitko od ljudi koje sam upoznala nije to ni pokušao ispitati.
Drugi park downtown-u Heroes Circle je druga priča. Kao prvo, naravno opet smo kasnili te se idejno popodnevni siguran posjet tome parku pretvorio u zonu sumraka. Doslovno u sumrak smo krenuli tamo i prvo je Ian htio prečati kroz getto na užas Suzi, a moram priznat i mene oblio znoj. Na kraju smo ipak išli normalnim putem i došli tamo kad su vojnici u ful bojnoj spremi sa strojnicama i svime inime upravo rastjerali i zadnju dječurliju iz parka.
Njih 6 nas pušta u park uz objašnjenje mojih prijatelja kako bi ja htjela razgledati park- nije trebalo objašnjavat da posjećujem iz daleka:) U Heroes Circle-u je somenik nanny Maroona koji je napravio Suzin ujak.
Park je lijep, u sumrak i romantičan- ali romantika pada u vodu uz pogled na praznilo, strojnice, i mrak koji brzo pada na obližnje noću divlje ulice.
Naučila sam par zanimljivih stvari:
1. Uvjerili su me da je vjerojatnost da me neko upuca jako mala čak i da uđem u getto. kažu- oni se ubijaju međusobno, tebe bi samo možda opljačkali i vjerojatno silovali. SAMO?!:)) samo prenosim šta su mi prijatelji rekli
2. Kroz geto je ok prolazid danju, naranvo u autu i naravno bez zasutavljanja
3. Bolje je voziti egzotičan auto nego neki lagano uklopljiv mitsubishi lancer- trvrde mi da vođe bandi i sl. biraju neprimjetne aute da ih se što teže može prepozat i likvidirat. Ako se pojaviš u egzotičnom autu, znat će da si neko sasvim lijevi i najvjerojatnije ti neće ništa. ian se relativno često proveze kroz takve dijelove i još uvijek je ok:)
4. Kad se vozis kroz geto imas sve prozore spustene da te vide unutra. Opet kontra mom intuitivnom porivu da sve zatovorim. Oni te žele vidjeti i žele vidjeti da ti nemaš pištolj uperen u njihovu glavu.
Siromašne četvrti kraj bogatih, neostvarena ideja metropolskog downtowna sa shopping zonom, rešetke i puno zabave. Jamajka će mi ostati u sjećanju kao zemlja u kojoj bi mi bio pravi izazov živjeti. Uz nadu za skori ponovni posjet ovoj egzotičnoj zemlji tamo negdje iza rešetaka...Pozdravljm vas jer sam previše napisala!:)
I na kraju veliko hvala mojim domaćinima Suzi i Ianu i svim njihovim prijateljima i rodbini koji su me ugostili, udomili i omogućili da imam truly authentic experience:) Wagguan!
komentiraj (11) * ispiši * #
06
nedjelja
prosinac
2009
UK-USA-Irska 2008
Jedna rečenica koja mi se između silnih predavanja se usjekla zauvijek u pamćenje je sa field tripa u Lake Districtu (ja mislim- evo dokaz da ću zaboravit pola svega! Već sad su mi se svi field tripovi spojili u jedan jaaako veliki :S). Jedan predavač nam je naime htio istaknuti kako je dobro da mi učimo o klimatskim promjenama, zaštiti okoliša i ljudi, jer:
"You are future world leaders" ( pri tome koristeći argumentaciju kako je naš kurs kompetitivan i kako smo mi dobri).
Na šta je moja najdraža Suzi poluglasno prokomentirala:
"If we're the future world leaders -then the world is fu****" :)
I nekako mi sjećanje na tu rečenicu ide skupa sa ovim videom:
Ah ta nostalgija! Ako ništa drugo nostalgija i pozitivna sjećanja su jedan od razloga zašto se taaako jako veselim ovoj novoj godini koju ću dočekat na Jamajci sa drugom polovicom Sluzi-ja.
Future world leades - ha! :)))
Mislim da je UK dio jasan iz naslova, ali da objasnim USA. Jedan od dijelova studija je i izrada disertacije, tj. magistarskog rada. Ja sam temu našla onako kako ja sve u životu radim, igrom slučaja navrat nanos i to naravno u zadnji tren. Točnije svoju temu sam našla u pubu King's Arms na uglu Broad Streeta. Istu večer i na istome mjestu i preko istoga pozannika sam našla i mog budućeg (bivšeg). Nazvala bih tu večer iznadprosječno uspješnom. Ili ispodprosječno katastrofičnom ako se uzme u obzir koliko sam se naživcirala kasnije oko same disertacije i nemogućnosti dobivanja podataka i uzimajući u obzir da sam sa predajom disertacije predala i dečka. No, to je sad nebitno:) Bitno je to da sam pisala disertaciju o desalinaciji - čišćenju slane vode od soli da bi postala pitka. Jedno totalno novo područje za mene s obzirom da sam ja em energetičar em iz Hrvatske di je desalinacija prisutna u tragovima, a ovakva kakvom sam se ja bavila nikako pristuna.
Između ostalog ideja je bila da imam barem jedan case study, a kako su mi najbolja postrojenja bila ili na Bliskom istoku ili u Australiji ili u USA, prevagnulo je USA iz praktičnosti i super činjenice da mi je moja najdraža sister upravo tamo već godimama. Pa zašto ne spojit ugodno, sa ugodno-korisnim?! Tako je došlo do plana da prvo sister dođe kod mene u Englesku taman nakon mojih ispita i onda skupa odemo kod nje, gdje ću se ja zadržati neka 3 tjedna. Tako je i bilo.
A šta da pišem o Americi? S obzirom da sam već nekoliko puta bila tamo i prošla preko 10 država ja mislim, ne znam šta da puno pišem. Al stavit ću slike i reći da sam bila na puno kul mjesta i radila puno kul stvari!:) Bili smo tako u Teneseeju na Ocoee riveru na raftingu- tamo je inače bila olimpijska kajak trasa za vrijeme olimpijade u Atlanti. Tako da je ovo pravi rafting. Totalni bombončić! Moram priznat da sam se na našoj Cetini totalno razočarala nakon 2 američka iskustva.
Slika 1: Rafting Ocoee river 2008
Rafting je trajao cijeli dan, bilo je jedno 5-6 većih brzaca od kojih par fakat žestokih za nas amatere. Raft guide nam je bio fakat super i pričao nam je kako se svake godine bar par ljudi polomi, a svako malo neko i puno gadnije nastrada. Šta nije toliko super, ali mislim da je dobro za čuti jer smo svakako bili oprezni. U našoj grupi od nekoliko raftova svi su se osim nas prevrnuli bar jednom, a dvoje ljudi je nakon prevrtanja i odustalo, jer su baš ispali na najvećem brzacu (Godzilla) i malo se natukli. Ono šta mi je bilo super je kako su nas lijepo pripremili, naučili veslat i naučili poslušnosti sve u 15ak minua pripreme. Toga u HR nisam doživjela. Tu su svi veslali kako ko hoće, a ja sam da prostite na izrazu pi*dila jer se nikud ne mičemo i jer nema brzaca:) Godzila je fakat mrak. I nema šanse da se ne preokreneš i ne ispadneš osim ako jako dobro ne slušaju svi šta raft guide govori i ne bude velik timski rad. Jaaao koji fenomenalan dan! jedva čekam da opet to ponovim!
Bili smo na Tallulah gorgeu na planinarenju i mogu samo reći zaaakon. Predivan kanjon sa još fenomenalnijim voodpadom na kraju po kojem se moguće "toboganati". U ovome kanjonu sezona je relativno kratka i zapravo se ne može ić kad god - ako je mokro i sl. ne puštaju ljude, a i kad je suho puštaju max 100 ljudi na dan i u svakoj grupi mora biti ili službeni voditelj ili netko tko je već bio. Kako su moja sister i njene hikeets bili već tamo mi smo imali naše privatne iskusne voditelje:) Na nekim dijelovima je malo friki jel treba hodati po strmoj stijeni čisto pomoću trenja, a dolje par desetaka metara niže, gledate brzace kako se razbijaju o stijene. Kad čovjek dođe na taj dio postane sasvim jasno zašto ne puštaju tamo kad je kiša:) Osim toga ovo planinarenje ima i dijelove hodanja preko rijeke po kamenju (isto friki:) ) i sve u svemu preporučila bi svakome!
Slika 2: Prijelaz preko rijeke
Slika 3: Stijena po kojoj treba prečat, a dolje brzaci
Slika 4: The Hikets!
Slika 5: Mali raj
Glavna baza mi je ovaj puta u USA bila Atlanta, Georgia, koja me zapravo oduševila. Nekako sam bila puna predrasuda prema tome američkom jugu, no pokazalo se da sam skroz u krivu. Atlanta je super grad, sakriven podno krošnji drveća. Ako se popnete na Stone Mountain, zapravo nije jasno di počinje, a di završava grad jer sve šta se vidi je gomila drveća i nekoliko visokih nebodera. Iako mene oduševilo drveće iznad grada, navodno to ima i loših strana- tako za svake oluje bar nekoliko kuća bude propiškano od srušenog drveća, kao i gomila auta. Praktično ili ne, jako je lijepo.
Slika 6: Pogled na Atlantu sa Stone Mountaina
Slika 7: totalno turistička slika, al nisam mogla odoljet jer ovi klinci šta se kupaju u fontani su mi zakon!
Najluđi dio došao je zapravo na kraju. Cijelo vrijeme dok sam bila u Atlanti sam pokušavala dogovorit sastanak u Tampa Bay desalinacijskom postrojenju (najveće u SAD-u) na Floridi, da obavim svoj case study visit za disertaciju. I zbog gomile nepotrebnih komplikacija i rupa u komunikaciji to sam uspjela konačno tek za cca 3 dana prije mog povratka u UK. I šta se onda desilo? Tu nedjelju vozili smo za Tenesee gdje smo bili cijeli dan na raftingu. Vratili se u atlantu i nakon 1 dan krenuli u cca 4am (ne sjećam se kolko) na 8h dug put to Tampe na Floridi da ja obavim svoj stastanak. kako nam je bilo živa šteta doć na Floridu i ne okupat se barem jednom, odlučile smo ludi plan napravit još luđim i ostat tamo još 1 dan i onda vozit doma, i onda idući dan ja natrag u UK. Tako je i bilo. Nakon 8h lude vožnje stigle smo u Tampu taman na moj sastanak.
Slika 8: Pogled sa vrha Tampa Bay desal. postrojenja prema lokalnoj termoelektrani
Nakon sastanka- pravac plaža! Naaajljepši pjesak koji sam ikad vidla! Bijelo bijelo bijelo, a uz to je i optimalne veličine: dovoljno sitan da je skroz mekan, a dovoljno grub da se ne uđe u svaku poru i rupu:)
Slika 9: Savršeni pijesak
Slika 10: Savršeni pijesak na super plaži
Ovu iduću sliku stavljam samo zato šta mislim da je to definitivno put na koji sam išla sa najmanje stvari. pogotovo ako se uzme u obzir da mi je trebala i odjeća za sastanak. Na slici dolje je kofer u kojemu su bile sve moje I sestrine stvari. Baš sam ponosna!:)
Slika 11: Pametno putovanje
Na Floridi sam naravno jela i aligatora, i mogu samo još jednom potvrdit svoju teoriju da bih da imam ponudu jela samo gmazove. Radije ja pojedem njih prije nego oni mene. Imaju okus pilića, a nije mi ih žao kao pilića:)
Uspjele smo se super nakupat i zabavit u tome kratkom vremenu i još pojesti orange chicken u jednom od mojih omiljenih fast foodova Panda Express i tek oko 9 navečer smo sa gomilom Red bulla i kave krenule na 8h dugu vožnju natrag. Eee to je opet jedan od naših fenomenalnih road tripova. preko 2000km u neka 3 dana.
Nakon toga sam se vratila u Englesku gdje je uz pisanje disertacije slijedilo još more dobre zabave, svakakvih tuluma i jedan bal, a u 8mj. mi je došla Jele i uputile smo se u Irsku na nekih 5?!?! (ne sjećam se kolko) dana. Našle smo se na aerodromu gdje je bio prvi doživljaj. Uzima nam žena putivnice i pita nas kud idemo.
ja: u Irsku
ona: jel vam treba viza
ja: ne
ona: jeste provjerili dal vam treba viza?
ja: da. ne treba nam viza već godinama.
ona: gleda u putovnicu i sa čuđenjem govori: Croatia, where is that?
ja: U Europi, na Jadranskome moru, preko puta Italije
ona: mhm... (uzima telefon i ide u centrali provjerit sve šta sam joj ja već vidno iziritirana rekla)
E sad- da sam na nekom drugom kontinentu, pa čak i na šalteru neke kompanije koja barem ne leti u Hrvatsku mogla bi razumjeti. Ali mi smo bile na londonskom aerodromu na šalteru Ryan aira koji leti u hrvatsku, i žena nikad nije čula za zemlju imena Croatia?!?! Eto svašta čovjek može doživit.
Čim smo stigle u Dublin gostoljubivost smo osjetile već na aerodromu gdje je čiko na carini tako lijepo propičao sa nama i poželio nam dobar provod i da popijemo dosta pive! Prvu noć smo bili smještene kod našeg frenda Kaspera, koji je inače Danac, al već nekoliko godina živi i radi u Irskoj. Nismo se dugo zadržale u Dublinu već smo brzo krenule pravca dalje prema obali.
Upravo sam shvatila da je prošlo previše vremena, pa sa Irskom nastavim idući puta:) Rentale smo auto odma drugi dan u Dublinu i posjetile smo Galway, Aranske otoke, Clifs of Moher, Nacionalni park Killarney i Dublin.
Samo slika za uvod u idući post uz lijepi pozdrav!
komentiraj (2) * ispiši * #
